Staklo koje se koristi u proizvodnji staklenih vlakana razlikuje se od stakla koje se koristi u drugim proizvodima od stakla. Staklene komponente komercijaliziranih vlakana na međunarodnoj razini su silicijev dioksid, aluminijev oksid, kalcijev oksid, borov oksid, magnezijev oksid, natrijev oksid, itd. Prema sadržaju alkalija u staklu, može se podijeliti na staklena vlakna bez alkalija (natrijev oksid 0% do 2%, aluminoborosilikatno staklo), srednje alkalna staklena vlakna (natrijev oksid 8% do 12%, soda-lime silikatno staklo sa ili bez bora) i visoko alkalna staklena vlakna (natrijev oksid 13% ili više, soda-lime silikatno staklo) .
1. E-staklo, također poznato kao staklo bez alkalija, je borosilikatno staklo. To je najčešće korištena staklena komponenta za staklena vlakna. Ima dobru električnu izolaciju i mehanička svojstva. Naširoko se koristi u proizvodnji staklenih vlakana za električnu izolaciju, a također se naširoko koristi u proizvodnji staklenih vlakana za FRP. Nedostatak mu je što ga lako nagrizaju anorganske kiseline, pa nije prikladan za upotrebu u kiselim sredinama.
2. C-staklo se naziva i srednje alkalno staklo. Njegove karakteristike su da je njegova kemijska otpornost, posebno otpornost na kiseline, bolja nego kod stakla bez alkalija, ali su mu električna svojstva loša, a mehanička čvrstoća 10% do 20% manja nego kod staklenih vlakana bez alkalija. Obično, inozemna srednje alkalna staklena vlakna sadrže određenu količinu borovog trioksida, dok srednje alkalna staklena vlakna moje zemlje uopće ne sadrže bor. U stranim zemljama, srednje alkalna staklena vlakna koriste se samo za proizvodnju proizvoda od staklenih vlakana otpornih na koroziju, kao što je površinski filc od staklenih vlakana, a također se koristi za ojačanje asfaltnih krovnih materijala. Međutim, u mojoj zemlji srednje alkalna staklena vlakna čine više od polovice (60%) proizvodnje staklenih vlakana i naširoko se koriste u ojačanju FRP-a i proizvodnji filtarskih tkanina, tkanina za omatanje itd. Budući da je njihova cijena niža od staklenih vlakana bez alkalija, ima jaku konkurentnost.
3. Staklena vlakna visoke čvrstoće karakterizira velika čvrstoća i visoki modul. Njegova vlačna čvrstoća pojedinačnog vlakna je 2800 MPa, što je oko 25% više od one staklenih vlakana bez alkalija. Njegov modul elastičnosti je 86000MPa, što je više nego kod E-staklenih vlakana. FRP proizvodi od njih se najviše koriste u vojnoj, svemirskoj, neprobojnoj oklopnoj i sportskoj opremi. Međutim, zbog svoje visoke cijene, nisu imali široku primjenu u civilne svrhe, a globalna proizvodnja je samo nekoliko tisuća tona.
4. AR staklena vlakna, poznata i kao staklena vlakna otporna na alkalije, uglavnom su razvijena za ojačavanje cementa.
5. Staklo, poznato i kao visokoalkalno staklo, tipično je staklo od natrijevog silikata. Zbog svoje slabe vodootpornosti rijetko se koristi u proizvodnji staklenih vlakana.
6. E-CR staklo je poboljšano staklo bez bora i bez alkalija koje se koristi za proizvodnju staklenih vlakana s dobrom otpornošću na kiseline i vodu. Njegova vodootpornost je 7 do 8 puta bolja od otpornosti staklenih vlakana bez alkalija, a otpornost na kiseline puno je bolja od srednje alkalnih staklenih vlakana. To je nova sorta razvijena posebno za podzemne cjevovode, spremnike itd.
7. D staklo, također poznato kao niskodielektrično staklo, koristi se za proizvodnju niskodielektričnih staklenih vlakana s dobrom dielektričnom čvrstoćom.
Uz gore navedene komponente staklenih vlakana, posljednjih godina pojavila su se nova staklena vlakna bez alkalija. Potpuno je bez bora, čime se smanjuje onečišćenje okoliša, ali njegova električna izolacija i mehanička svojstva slična su onima tradicionalnog E stakla. Postoji i vrsta staklenih vlakana s dvostrukim staklenim komponentama, koja se koristila u proizvodnji staklene vune i navodno ima potencijal kao materijal ojačan staklenim vlaknima. Osim toga, tu su staklena vlakna bez fluora, koja su poboljšana staklena vlakna bez alkalija razvijena za zahtjeve zaštite okoliša.